Saturday, October 20, 2007

Osmeh


Ruža-lopuža je lokalni naziv za prodavnicu u kraju u kom radim. Sve je skuplje bar za deset posto nego na bilo kom drugom mestu, jer do »bilo kog drugog mesta« treba malo da se ide. Nikad nemaju da vrate kusur, pa vam ponude žvaku umesto kusura, koju ja nikad ne uzmem jer kad mi se žvaću žvake kupim ih, a kad hoću kusur, neću žvaku. I tako. Nezgodna umem da budem pomalo, priznajem. Povremeno. Ali, u principu, ne kupujem kod njih. Samo u situaciji krajnje nužde.

Danas je užasan dan. Kiša pljušti, košava pokušava da potuče sopstveni rekord u pređenim metrima u sekundi, a sunce ceo celcijati dan nije uspelo da se izbori sa oblacima. Grozota. Samo za spavanje. Ako je i za to.

A danas sam, na takav dan, kod Ruže-lopuže, dobila jabuku.

Uredno sam je stavila u kesu, izmerila i donela na kasu.

Momak kaže: »Još nešto?

-Ne.

-Samo jabuku?

-Da.

-Uredu je, reče on sa osmehom.

-Mogu da uzmem jabuku?«, zbunjeno ću ja.

Samo je klimnuo glavom, nasmejao se i pružio mi je. Nasmejala sam se i izašla. Pa sam se setila bontona, vratila se i rekla hvala.

Da ne bude zabune: nisam bila našminkana, imala sam na sebi debeli džemper, jaknu i farmerke, a i kosa mi je bila vezana gumicom za tegle. Dečko je, prosto, bio drag.
Za dvanaest dinara koliko sam ja »uštedela« a on »izgubio«, oboje smo dobili po osmeh na tmurni dan.

Kakav neočekivano dobar pazar!

Friday, October 19, 2007

Trening zavisti, pakosti i zlobe



On-line saradnja je jedna od najnapornijih stvari kojima sam povremeno izložena. Valjda to zavisi od tipa ličnosti, ali meni ne prija. Osećam se izolovano i, nekako, eksploatisano. Pristajem na to jer je kod kuće tiše i imam bolju koncentraciju, dakle, izbor je moj, te se, prema tome, nemam na šta žaliti. Uglavnom.

Ipak, s obzirom na to da od teksta do teksta ipak prođe izvesno vreme, bude tu praznog hoda koji bi trebalo nekako ispuniti, a koji, pak, nije dovoljno veliki da bi se tokom njega moglo ne znam šta pametno uraditi. Televizija, novine, forum. Pre neki dan sam, valjda iz nedostatka sadržaja u prva dva, odabrala ovaj treći način prekraćivanja vremena.

Uglavnom sam na temama vezanim za fotografiju ili za ženska pitanja, ali je tog dana jedna vest toliko dominirala, da je bilo neminovno, namerno ili slučajno, čitati o tome: na autoputu Beograd-Zagreb dogodila se saobraćajna nesreća u kojoj je poginuo makedonski pevač Toše Proeski. Ne slušam tu muziku, jedina njegova pesma koju znam je »Čija si« i jednom sam ga slušala kako peva »Zajdi, zajdi«, znam da je bio uključen u neke humanitarne akcije, da je simpatično izgledao i da je delovao jednostavno, smireno i pitomo. A to je u tim vodama jako, jako, jako retko. I to je to što se tiče mog poznavanja njegovog života i rada. Skoro ništa. A vest o njegovoj smrti me je jako pogodila. Zato što je strašno umreti u dvadeset sedmoj godini života. Zato što je strašno umreti na takav način. Zato što je, prosto, strašno.

Ali pogodilo me je još nešto. Pogodilo me je koliko ima ljudi koji osećaju potrebu da se iživljavaju nad tragedijom i nad osećanjima drugih. Jedan od komentara bio je: »Boli me kurac za Tošeta. Ne volim njega, ne volim njegovu muziku, nije me briga da li je umro ili je živ. Ljudi ginu svaki dan, nije njegov život vredniji zato što je bio poznat.«
Nije, slažem se. Ne mislim da su životi ljudi koji imaju decu vredniji od onih koji ih nemaju. Ne mislim da su životi žena vredniji od života muškaraca, ne mislim da su životi mlađih ljudi vredniji od života starijih ljudi, ne mislim da su životi poznatih ljudi vredniji od života anonimaca. Zaista ne mislim. Moj deda je umro u devedeset prvoj godini. Bez muke. Samo je zaspao. Plakala sam dok je bilo suza. I duže od toga. Ali, to je bila moja tuga. Nije bila tragedija.

Ljudi u tuzi traže sagovornika, zato nije čudno što se poznate osobe žale od strane svih. To nije čudno. Čudno je što ima ljudi koji osećaju potrebu da pljunu na tuđa osećanja. Problem u tome što dotičnu osobu, sakrivenu iza forumskog imena, »boli kurac« što je jedan mlad čovek poginuo i, štaviše, što ima potrebu da o tome dva dana piše, da se uporno nadmudruje sa onima koji idu da se upišu u knjigu žalosti, nazivajući ih patetičnim glupacima, što ima potrebu da sada prekopava po njegovoj privatnosti, preispitujući da li je imao dve devojke istovremeno i kako će one reagovati ako se sretnu na sahrani.

I muka mi je od toga. Muka mi je od tog iživljavanja, muka mi je od ljudi koji leče svoje frustracije povređujući druge ljude, muka mi je od intelektualne masturbacije na temu potrebe izdizanja iznad »niskih strasti«. I muka mi je što mi ostali to dopuštamo. Na forumu ih moderatori ne isključuju iz diskusije, u životu im se sklanjamo uz moto »pametniji popušta«, da bi svako imao prostor za svoje mišljenje.

I treba da ga ima, ali gde je granica tolerancije gaženja ljudskog dostojanstva?

Wednesday, October 3, 2007

Premijera, bivši ministar, sindrom i srećan kraj


Ovogodišnji BITEF zatvoren je predstavom »Pijana noć 1918.« u izvođenju pozorišta Ulysses iz Hrvatske. Više društveni nego pozorišni događaj, dramatizacija Krležine novele u režiji Lenke Udovički privukla je pažnju javnosti, između ostalog i iz razloga što u njoj uloge tumače i dva srpska glumca: Nebojša Glogovac i Branislav Lečić. Prvi briljira – što nije nikakva vest, a drugi skreće pažnju na sebe– što takođe nije nikakva vest, ali smo ovoga puta, napokon, dobili objašnjenje.

Sledi rekonstrukcija događaja:

• U nedelju, na okruglom stolu upriličenom povodom pomenutog gostovanja, jedan od glumaca povelikog ansambla koji su prisustvovali razgovoru sa publikom, bio je i naš bivši ministar kulture. Tu priliku je iskoristio za prigodan (i ne baš kratak) govor o ponovnom uspostavljanju veza između Srbije i Hrvatske, o mostovima, ljudima, poverenju. Pričao je tečno, kako glumci to znaju, i ubedljivo i rasplinuto, kako su političari vični. Nebojša Glogovac nije došao na razgovor. Možda zato što je bio umoran nakon duge i iscrpljujuće poslednje scene, a možda zato što nije bio u stanju u kom Lečić jeste, a koje nam je, koliko sutradan, postalo transparentno (da se stručno izrazim).

• U utorak, dnevni list »Politika« objavljuje vest da je Branislav Lečić u PMS-u. Slaviša Pavlović, pi-ar PMS-a, iznosi optimizam i kaže kako se u PMS-u svi nadaju da će na predstojećim lokalnim izborima dobro proći, te da je PMS nastao iz potrebe građana. Netipično za PMS, moram da primetim, jer su tipični simptomi pesimizam i beznađe i u PMS-u se retko ko čemu nada, ali dobro. Svako ima drugu reakciju. Zato i pretpostavljam da bi odgovor na pitanje iz naslova »Kako će Srbi prihvatiti PMS«, koji se raširio preko cele 6. strane, bio: kako ko.
Ali, treba biti oprezan: ume da boli glava.

• U sredu, međutim, »Politika« nam prenosi da su Branislav Lečić i ostali predstavnici stranke objavili da su izašli iz PMS-a. U rekordnom roku. Sad su u MS-u, što je svakako bolje.
Trajalo je neuobičajeno kratko. Blago njima.
A i nama.
Valjda.

Monday, October 1, 2007

Veliki brat BITEF ili I to je pozorište!



Kao što svi to već jako dobro znamo, u Šekspirovo vreme, sve uloge su bile poverene muškarcima. Zalaziti u dublji razlog toga predstavlja neku drugu temu, elem, prilikom praizvođenja piščeve tragedije »Macbeth« jedan od ( je li, muških) glumaca, i to onaj koji je tumačio ulogu Lady Macbeth, doživeo je nesreću. Naime, tokom predstave, umro je iza scene. Od tada, dotična tragedija se smatra baksuznom te se iz tog razloga njen naziv ne izgovara u pozorištu, već se samo kaže »The Scottish Play« (škotski komad) ili »The Unmentionable« (onaj koji se ne pominje).
Igrom slučaja (manje) i ličnog ukusa (više) meni je »Macbeth« omiljena Šekspirova tragedija, a i drama uopšte. A i među pet mi je omiljenih drama uopšte. Ičijih. To je, usudim se izjaviti, bio jedini razlog što sam prekjuče odlučila da odem u Novi Sad i gledam je u režiji Jürgena Goscha, a u izvođenju nemačkog pozorišta iz Düsseldorfa. Volim ja nemačko pozorište, na BITEF-u pogotovo, drag mi je i Novi Sad, uvek sam spremna na put, pa čak i tako kratak... sve to stoji. Ali, tempo koji rad na festivalskom biltenu nameće takav je da čak i odlazak po hleb i mleko podrazumeva veliki napor. Naročito pred kraj festivala.
Ipak, otišla sam. I nisam se pokajala. I inače krvav, komad je režiran na krajnje sirov način. Ne mislim, pritom, samo na litre krvi i naga tela koja predočavaju izloženost Macbetha i ostalih učesnika kroz veštice otelovljenoj sudbini, već su određena rešenja (Ladz Macbeth koju glumi muškarac i time pokazuje da je ona veći muškarac od supruga) vrlo pametno osmišljena. Dobra predstava. Kao i kod većine nemačkih predstava, smeta mi što ne osećam emociju, ali to sam valjda i očekivala. To me nije iznenadilo.
Međutim, drugo jedno iskustvo mi je bilo...prvoklasno.
Kada smo, nakon dugog putovanja u noć, starim putem ipak napokon stigli u Novi Sad, velika sala Srpskog Narodnog pozorišta bila je dupke puna. Držeći akreditaciju koja mi je visila oko vrata, kao da mi život od nje zavisi, uspela sam da se »umetnem« na mesto u osmom redu. Osmi red - odlično. Na BITEF-u nije pametno sedeti bliže sceni – nikad se ne zna šta može da vam doleti u krilo. Srećna zbog tog neočekivanog ulova, osvrnula sam se malo oko sebe. Sve neki fini svet. Lepo doterane gospođe sa sveže nameštenim frizurama, u kostimima pored podjednako kostimiranih muževa (doduše, nešto manje zainteresovanih, ali bože moj), u izglancanim cipelama i pasujućim tašnama. Lepo, tako se ide u pozorište. Pogotovo na tako jedan kulturni događaj kakav je BITEF. Pogotovo što svi to znaju, pa kako se onda, moliću lepo, pojaviti u pozorištu neadekvatno obučen ili se, ne daj bože, ne pojaviti?!! Pa, ne ide to, nikako to ne ide. Svi će biti tamo, svi će se osvrtati i videti da li se nazire izrastak.
Ali, avaj! Šta se zbi?! Ne ugasiše se svetla, a predstava poče i istom na scenu izlete sedam mušakaraca koji se ubrzo nađoše k'o od majke rođeni! I tu trče i skaču i nešto se tuku i polivaju krvlju i razbacujuj nameštaj i kenjaju na sceni. Sačuvaj me bože, pa je l' to kultura?!
Nasuprot mom ličom predviđanju, retko ko je napustio predstavu pre kraja. Valjda ni to nije red. Konsternirano su sedeli i gledali šta ih je snašlo. I to me nije začudilo. Nije me začudilo ni to što se žene od četrdeset i kusur godina sablažnjavaju na naga muška tela i prekrivaju oči rukama na taj prizor, kao da to nikada nisu videle u životu, jer znam da one to nisu očekivale da vide u pozorištu, ali... drage moje gospođe! Pa, vaš izbor dnevnih novina zavisi od impresivnosti crne hronike! Od toga koliko žrtava i mesta zločina je u kojima od njih eksplicitno prikazano! Na te prizore prave krvi ne sklanjate glavu. Zašto vam, onda, smeta ova pozorišna? Vi kupujete trećerazrednu žutu štampu jer su u njoj slike »zvezda« džet-seta sa nudističkih plaža. Tu vam nije »iju, svašta!« da vidite kako je koji pevac »opremljen«. Vi ste prošle godine pratile Velikog brata kao bez duše očekujući hoće li pasti seks između onihdvojegrandvoditelja. Šta ćemo s tim, drage moje gospoje?!

Nego znate vi šta? 'Ajte vi lepo kući, pa gledajte Velikog brata. Samo, budite oprezne! Juče su ubacili još pet muškaraca, a Veliki brat je ipak celodnevni život nekolicine ljudi. Tu se ide u wc, presvlači se veš, ide se u krevet i iz tih kreveta ustaje. Pazite da se ne dogodi da nekom od tih muškaraca, slučajno, ne iskoči Macbeth.
Spremite se da prekrijete oči.
Ili, možda, ne?