Kada se 1987. pojavio u našim bioskopima, bila sam na pragu tinejdžerskog doba, a zima je bila jaka. Prava. Sa snegom, ledom i injem na granama drveća. Ne kao ove današnje kilave zime.
Čekala sam, tada, u redu ispred bioskopa "Jugoslavija" da kupim karte. Red je bio ogroman, kretao se sporo, a jedna ledenica se topila, kap po kap, tačno meni za vrat. I nije mi smetalo.
Kasnije sam još dva puta čekala u tom istom redu. Bio je to prvi film u mom životu (a i jedan od retkih uopšte) koji sam u bioskopu gledala više puta.
Zašto?
Nepunih mesec dana pre toga, umrla mi je baka (koja je insistirala da je zovem “baba”. Valjda je to zvučalo kao viši čin.), pa je film o kom sam mesecima pre toga čitala gomile tekstova u tinejdžerskom časopisu „Bravo“ (koji je na novinske kioske stizao neredovno i samo na nemačkom jeziku) predstavljao svojevrsni oblik eskapizma. A i nemački mi se poboljšao. A i imala sam poster Toma Cruise-a u prirodnoj veličini. Što baš i nije bog zna kako veliko. A ionako se nisam ložila na njega nego na Val Kilmera (kao da sam predosećala da će kad poraste biti Jim Morrison).
Tata mi je tada, sa službenog puta u Nemačku (ta zemlja je, izgleda, izvršila presudni uticaj na formiranje multimedijalne strane moje ličnosti) doneo soundtrack filma. Na LP-u, naravno. Mislim da se nikada ničemu nisam toliko obradovala!! Gulila sam neprekidno tu ploču, polako prelazila sa nemačkog na engleski, a pošto Interneta nije bilo, glavni izvor lyrics-a bilo je... pogađate: „Bravo“ sa svojim čuvenim nemačkim prevodima pesama.
Godinu-dve nakon toga slavila sam rođendan. Ne sećam se da li sam se dobro provela, ali se jako dobro sećam da mi je neko bez pitanja odneo i nikad ne vratio baš tu ploču. Pogodilo me je, ali sam prebolela jer je u to vreme Madonna već bila zasela na prvo mesto moje privatne top liste, a njen poster u prirodnoj veličini zamenio Tomov. Bilo im je potrebno otprilike isto mesta. Taman je lepo prekrila ostatke selotejpa koji su njega pridržavali.
Međutim, kako je vreme prolazilo, ja rasla, tata umro, a muzički ukus i tehnologija napredovali iz dana u dan, počela sam da osećam sve veću nostalgiju prema tom LP-u. Jer, to je bilo vreme pre nego što je Amerika tako očigledno preuzela mesto globalnog diktatora, pre nego što se Val Kilmer ugojio, a Tom Cruise postao sajentološki frik (samo je Meg Ryan skoro sve ove godine ostala verna istoj frizuri). Vreme iluzija koje mi danas, iako sam ih savim svesna, nimalo ne smetaju jer su pripadale tom vremenu odrastanja.
Zato mi je juče brat sa Interneta skinuo ceo soundtrack, pa čak i sliku sa omota netragom nestale ploče, i sada ponovo imam album.
Ne, naravno da nije isto, ali... Valjda i ta razlika daje pečat promenama koje su se, u međuvremenu, dogodile oko mene i u meni.
5 comments:
ja sam u svojim tinejdžerskim danima mijenjala predmete obožavanja ko čarape :) no, sjećam se da je keanu reeves bio najduže na mom zidu.
i sjećam se brava. njemački uopće ni dan danas ne razumijem ni riječi, ali Bravo, hej, jedini doticaj sa svijetom u to doba :)
u osamdesetima za glazbu sam se oslanjala na neku slovensko-austrijsku radio postaju, opet na njemačkom, nisam kužila ni riječi, ali puštala se najnovija muzika. u devedesetima sam već lagano prešla na Nirvanu :)
Tačno... Bravo je bilo prozor u svet. Tanja, sestra moje tadašnje najbolje drugarice Ivane, četiri godine starija od nas, kupovala ga je redovno i ona je bila izvor informacija. Pa sam polako počela i sama da se snabdevam :)
A Keanu Reeves... eh, draga moja... pa, ja ga i danas koristim kao metaforu za nedostižnu tihu čežnju ;)
Posteri su mi oduvijek bili ospesija, po tome nikad neću odrasti, još uvijek ih sve čuvam, a ja sam Toma 1994. ponjela sa sobom u Italiju, nisam ni znala tko je on osim da super izgleda na tom posteru, a onda mi je jedna cura vidjela poster i oduševljeno ponavljala njegovo ime. Moguće da sam joj ostavila taj poster, više se ni ne sjećam(ili mi stoji na ormaru)...A vjerujem da ćeš se LP sjećati i za 50god, jednostavno smo vezane za takve stvari bez obzira koliko nekome čudno zvučalo...Recimo, volim imati origigi cd od nekog izvođača kojeg baš volim, nikakvi mp3 mi ne mogu zamijeniti neki origigi cd ili tako nešto. Ja sam jedna od onih koja voli čuvati uspomene makar bile i obični papiric koji meni ipak nešto znači i značit će i za 100 god. Pa čak i stare majice, sjećam se kad mi je mama htjela baciti jednu odrapanu, a ja uporno ne dam i ne dam, dok je na kraju nisam sama bacila, i gle čuda, danas bih ipak voljela da nisam to napravila, pogotovo sad kad je se sjetim s nostalgijom...Ah svi smo mi ljudi...
Od moje majice je mama napravila krpe za brisanje poda. Nisam mogla da verujem kad sam videla. Doduše, bila je pocepana i uflekana toliko da sam je nosila samo kod kuće i to okrenutu na naličje, ali ipak... Mislim, stvarno... ;)
A posteri su mi bili baš vezani za taj neki tinejdžerski period. I reči pesama... o, bože, sve sam sakupljala. Iz "Brava", razume se... :)
hehe, možda pretjerujemo s tim stvarima, ali opet ak nas to čini sretnima onda bolje da se drugi ne mješaju...
Još jedna stvar koje sam se sjetila kad si spomenula da su ti uzeli LP i nikad više vratili, tako su meni uzeli moje najdraže Nintendo igrice koje nikad nisam dobila natrag, no kako već odavno nemam Nintendo tako sam i to prežalila. Ali kad smo već i kod Brava, tako sam ja redovito kupovala jedan teen časopis a da nije Teen ili Bravo i imala sam svaki broj, i onda moja "frendica" poželi posuditi nekoliko brojeva i dam joj ih, naravno više ih nikad nisam dobila natrag. A stvarno sam voljela te gluposti, ono -sve poznate face, volim kad se nečeg sjetim i znam da to imam na mjestu u ormaru, i dan danas žalim za tim propuštenim brojevima koje nikad nisam dobila natrag...To je kao kad imaš kolekciju knjiga poredanih od prve do zadnje, tako sam i ja imala sve brojeve tog časopisa dok sam ih kupovala i sad mi nedostaje tih nekoliko brojeva, sjećam se da je na jednoj naslovnici bio Leo, no sigurno je neslavno završio, a mogao lijepo još uvijek biti u mojoj kolekciji. Pa sad ti kaži da to nije prava šteta...još jednom-hehe...
Post a Comment